Zaklada braće Nikole i Miha Mihanovića

Ploča 12, 20231 Doli

tel/fax: 020/753-545

mob: 098/936-60-63

e-mail: info@zaklada-mihanovic.hr


Početna stranica
Povijest zaklade
O zakladnicima
Zakladno područje
Rodoslovlje
Uprava zaklade
Statut zaklade
Dokumenti
Foto galerija



O ZAKLADNICIMA

Obitelj zakladnika Nikole i Miha Mihanovića



Braća Nikola i Miho Mihanović pošli su u svijet kao djeca pomorca Petra Mihanovića pok. Petra (1801-1883) iz Dola, tadašnja općina Ston na poluotoku Pelješac ( sada općina Dubrovačko primorje), a koji je imao nadimak «PUJO», a od starine po svom šukundjedu, Petru «BENO». Majka im je bila iz Lastova i zvala se Antonija (Nikole) Sangaletti ( 1824- 1894 umrla na Lastovu). Imali su sedam sinova: Petra (r. 1844, a kasnije živio i umro 1910. na Lastovu kao posjednik, patron barke), Nikolu (1846-1929), Ivana ( 1848-?) Bartula ( 1860-?), i Miha ( 1862-1938) koji su živjeli i umrli u Republici Argentini, te dvoje sinova koji su umrli kao malodobnici, Miho ( 1850-1850) i Mato (1854-1860). Kći Jelena ( 1851-1888) bila je udana za Vlaha Ogresta-Butora a koja se utopila u moru, kći Marija ( 1857-1913) bila je udana za Stjepana Smokvinu a Ana (1868) se udala u obitelj Zloković u Kotor, današnja Crna Gora, gdje je i umrla 1947.

Otac im je posjedovao malu trabakulu «Fortunata», nosivosti od oko 50 kvintala, o kojoj je zavisila brojna obitelj, uz ono što se moglo malo dobiti od zemlje za kućnu potrebu. Sin Petar je ostao kod kuće, odnosno kasnije pošao na Lastovo, a četiri sina su otišli jedan za drugim u svijet. Ivan je radio više godina u Rio de Janeiro, Brazil kao ship-chandler, pak zatim prešao u Argentinu, gdje je doskora umro. Nikola, Bartul i Miho su se ustalili u Buenos Airesu. Iako je kod nas skoro nepoznat, brat Bartul se također istaknuo kao vrsni i uspješni pomorac.

Zakladnici

NIKOLA MIHANOVIĆ – rodio se 21. siječnja 1846. g. u Dolima, te u dvadesetim godinama svog života napusti svoju domovinu, najvjerojatnije navom «City of Sydney» iz Trsta, odakle se uputio u daleki svijet (1867. stigao u Montevideo). Odmah potom pošao je u Paraguay koji je onda u to vrijeme vodio rat sa trima susjedima, te pri tom je stupio u rizične i smjele pothvate da bi zatim došao u Bueonos Aires sa uštedom od 600 funti sterlinga, koja je bila velika svota novca u to vrijeme.

U gostionici «Fonda Adriatica» upoznao je i druge Dalmatince te odlučio da ne ide kući već da i dalje ostane u Argentini, te započinje raditi na dolasku i odlasku brodova na rijeci Plata, gdje je upoznao jednog Ligurca po imenu Ivan Lavarello, koji ga uzme kao svog ortaka. Inače je gosp. Lavarello bio vlasnik nekolicine brodova. Nakon pogibije njegovog ortaka Lavarella, nastavi raditi njegove poslove, skupa s njegovim pastorkom Alois Lavarello, a od 1874 do 1876 zapovijeda jednim parobrodom.

Polovicom 1876. godine Nikola se udružio s Oktavijem Kozulićem ( iz Milne) gdje iznajme nekoliko brodova (parobrode «Bueons Aires» i «Kate») za prevoženje robe i putnika, a 1879. uzeše kao trećeg ortaka Jerolima Zuanića ( iz Sutivana). Kada se Kozulić i Zuanić povukoše iz posla sa zaradom od 100.00 funti, Nikola Mihanović osnuje tvrtku «N.Mihanovich y Cia». Tada počinje teška i iscrpljujuća utakmica s konkurentskim brodarskim tvrtkama, gdje nakon duge borbe Mihanović uzme monopol na rijeci Paraguay a drugi brodovlasnik, Ribes, rijeku Parana. Mihanović počinje s otkupom drugih manjih tvrtki, koje su bile manje i slabije, a i one koje su propale te razvije izuzetno veliku djelatnost u brodarstvu na rijekama Plati, Uruguayu i Parani bez smetnji opasnih takmaca.

Godine 1909. njegovo poduzeće posjeduje:

- 37 putničkih parob.tonaže

39.000

- 21 trgovački parob.tonaže

9.223

- 8 motornih lađa tonaže

3.455

- 57 remorkera tonaže

4.275

- 10 lanća na naftu tonaže

60

- 156 lanća,grua,ćata i pontona

28.960

- 289 jedinica sa ukupnom ton.

84.973



Posjeduje tri brodogradilišta sa dokovima u Buenos Airesu, u El Saltu i u Carmelu.

1. lipnja 1909., «Compania Argentina de Navegacion a Vapor Nicolas Mihanovich» sa kapitalom od 7.000.000 zlatnih pesosa (dolara) pretvara se u englesko društvo pod imenom «Compania Argentina de Navigacion (Nicolas Mihanovich) Limitada» sa kapitalom od 1.000.000 sterlinga (sijelo u Londonu). Nikola Mihanović ostaje suvlasnikom ali uprava prelazi u druge ruke. Godine 1918. Nikola prodaje svoje interese u društvu za sumu od sterlinga 1.400.000, a društvo povećava svoj kapital i dolaze novi vlasnici. Iako u društvu nema mozga ni kapitala Nikole Mihanovića, društvo zadržava njegovo ime i inicijal «M» na dimnjacima svih svojih parobroda. Godine 1931. društvo prenaša sijelo iz Londona u B. Aires ali zadržava u svom imenu ime Mihanovich, a kasnije gubi to ime i naziva se Flota Argentina de Navigacion de Ultramar (F.A.N.U.).

Godine 1905. Mihanović je osnovao nekoliko velikih bankarskih i trgovačkih poduzeća a 1907. utemeljuje veliko trg. Društvo «La Importadora Austro-Hungara» koje ima veze sa domovinom. God. 1909. Mihanović sa jednim talijanskim trgovcem u Argentini daje Vladi najbolju ponudu za gradnju pristaništa u iznosu od 30.000.000 $ u zlatu. Kupio je i velika zemljišta u Čileu kao i u Argentini, a svoje interese je imao i u mnogim novčanim zavodima i sl. Nikola je posjedovao 20 zgrada u B.Airesu a 1892. kupio je u provinciji Chaco, između rijeka Monte Lindo, Pohi i Ingle, 800 km/2 zemljišta i dao mu ime «Kolonija Damlacija» na koje je mislio naseliti mlade hrvatske obitelji iz Argentine i domovine. Kao financijski jak čovjek bio je godine 1891. imenovan «članom povjerenstva za pobiranje unutarnjeg duga vlade Argentine» kojoj je inače posudio 100. 000 talira.

Za vrijeme dok je bio vlasnik kompanije zapošljavao je po nekoliko stotina radnika i mornara Hrvata, poglavito s područja Dubrovnika i Dalmacije, a svoje brodove je častio imenima kao što je «Doli», «Ston», «Korčula», «Zadar», «Hrvatska» «Dalmacija» , «Bosna», «Dubrovnik» itd.

Skupa sa svojim bratom Mihom, te Paskom Baburicom i Franom Petrinovićem 1924. osnovao je Jug.amerikansku plovidbu koja se integrirala s Atlantskom plovidbom 1929. u Jugoslavenski Loyd, kao najveće pomorsko poduzeće u Kraljevini Jugoslaviji.

Nikola je bio oženjen sa gospođom Katarinom Lavarella (bivša žena poginulog ortaka Lavarella), imao je tri sina i dvije kćeri ( Petra i Nikolu, te Antoniju, Mariju i Jelenu). Najstarijeg sina Petra, nakon školovanja u Argentini, poslao je na određeno vrijeme i u Dubrovnik da nauči hrvatski jezik, a rana ga je smrt spriječila da također postane veliki pomorac. Naime, umro je 17.srpnja 1925. godine u Argentini a njegov otac, Nikola dao je općini dubrovačkoj 100.00 dinara za dobrotvorne svrhe za to da počasti uspomene na svog pok. sina.

Kako je Nikola gajio i dobre političke veze sa svojom tadašnjom domovinom, imenovan je generalnim konzulom A.U. monarhije i dobiva Viteški red. God. 1906. odlikovao ga je Nikola I. car Rusije sa redom sv. Stanislava sa zvijezdom a god. 1908. kralj Franjo Josip I. prigodom njegova jubileja, Viteškim redom Franje Josipa I, da bi mu na kraju, 1910. godine dodijelio i plemstvo. Pa se tako dao titulirati sa: NIKOLA Vitez MIHANOVIĆ pl. DOLIDOLSKI, a nazivali su ga i barunom. Nadalje, odlikovao ga je i španjolski, jugoslavenski, engleski kralj i dr. za razvoj gospodarstva i pružanje raznih potpora i pomoći. Predsjednik Uruguaya, dr. Velicano Viena daje naslov Nikoli Mihanoviću «Kralja Rio de La Plata», a kod njega odsjeda i predsjednik Čilea, g. Mont.

Stalno je potpomagao razna dobrotvorna i dr. hrvatska društva koja su promicali domovinske interese, te je bio njihov zaštitnik i mecena. Poslije I. svjetskog rata jednu veliku zgradu u B.Airesu poklonio je za poslanstvo bivše Kraljevine SHS.

Umro je u Buenos Airesu 24. lipnja 1929.


MIHO MIHANOVIĆ – rodio se 6. listopada 1862. godine u Dolima, te od devete godine učio je čitati i pisati kod doljanskog župnika Don Jure Montine, a potom ga uputiše u Korčulu kod trgovca Antona Cvjetuše iz Lastova, gdje je pomagao u dućanu i išao na lekcije kod gimnazijskog profesora Frana Franciskovića. Nakon toga, 1874. godine, skupa sa bratom Bartulom , otišao je u Južnu Ameriku. Miho ostadoše kod brata Ivana u Rio de Janeiro a nakon pet-šest mjeseci obojica pođoše braći Nikoli i Bartulu u Buenos Aires. Poslije godinu dana polaska u školu, brat Nikola ga dade na rad u farmaciju kod Miha Prlendera a zatim u farmaciju Miha Roka jer je Nikola želio da on postane farmakolog, ali nije tu dugo radio već se zaposlio uz brata Ivana kao komesar na jednom parobrodu.

Godine 1881. pošalje ga brat Nikola kući u Dole da dovede oca i majku u B.Aires gdje je ostao oko osam mjeseci, ali oni ne želeći da odu, vrati se sa svojom sestrom Anom u Argentinu.

Na brodu svog brata Nikole , «Tore», kao komesar ostao je od 1881. do 1884. a onda se nastanio u Bahia Blanca gdje sa Filipom Caronti osnuje tvrtku «Carnoti y Mihanovitch». 1888. Miho kupi interes svog ortaka i nastavi raditi pod nazivom «Miguel Mihanovitch». Companija de Navigacione «Sud Atlantica» bila je osnovana po Mihu 1. siječnja 1889. sa kapitalom od 100.000 sterlinga. Miho kupuje zatim nekoliko brodova i ustanovljuje linije i na području Brazila. 1906. obnavlja svoju flotu a prodaje stare brodove «Tora», «Sud» i «Vaca» tvrtki «Bonco y Moreno». Posao sve više razvija te poduzeće «Sud Atlantica» pretvara u anonimno dioničko društvo u kojem on zadržava apsolutnu nadmoć. «Sud Atlantica» nastavlja razvitak poslovanja te 1907. izgradi Miho veliki gat u Carmen de Patagones za pristajanje brodova i nabavi tri nove lanće po 230 t dajući im imena» «Leon», «Leopardo» i «Puma». Godine 1916. «Sud Atlantica» ima ukupno 9 parobroda ( 18.540 t), 18 lanća ( 3015 t), odnosno 27 jedinica sa skoro 22.000 t. Za vrijeme I. svjetskog rata, Miho stavi svoja dva broda i u transatlantsku službu do Europe.

1916. godine jedan dio svojih brodova Miho proda, a sa ostatkom flote nastavila je «Sud Atlantica» svoje poslovanje sve do 1920., kada Miho na ponude društva Compania Argentina de Navegacion Nicolas Mihanovitch proda svoje interese.

Od tada se Miho posvećuje nadzoru nad upravom svog imanja, putovanjima, mnogim narodnim stvarima u domovini i iseljeništvu. Omogućio je svojim ljudima da participiraju u dobiti društva, jer je jedan dio dobiti išao u «Caja de Auxilios» ( Pripomoćna blagajna) koja je išla u korist personalu, sa sumom od 384.000 pesosa. Svojim radnicima Miho je i podijelio određene dioničke udjele, ovisno o rangu, godinama službe ili drugim zaslugama.

Bio je veliki humanist, filantrop i dobrotvor, te naročito potpomagao hrvatska društva u iseljeništvu, poticao na obrazovanje i prosvjetu našeg svijeta, zalagao se za obnovu škola u tadašnjoj župi Dubrava, davao priloge udrugama i u Hrvatskoj kao npr. «Hrvatskom radiši» i sl., a u B. Airesu napravio je knjižnicu kojoj je poklonio 1800 knjiga na hrvatskom jeziku.

Miho Mihanović je bio oženjen od stare bokeške obitelji Vukasovića , te je imao jednog sina i više kćeri.

Umro je 6. ožujka 1938. u Buenos Airesu.

Doli, 1. travnja 2009.

Tekst napisao: Pero Brbora

Copyright © Zaklada braće Nikole i Miha Mihanovića - Doli